inuleus
īnuleus, s. hinnuleus.
īnŭlĕus, ī, m. , faon : Hor. O. 1, 23, 1 ; v. hinnuleus.
Dama,
Inulus. Castigat. in utrumque Glossar. Vide Inuli.
ĭnŭlĕus, i, m.: cerbiatto
♢ īnul- Or, ≊ Prop.